Erich Maria Remarque: Na zapadu ništa novo

Izdavač: Mozaik knjiga, 2018.

Naslov izvornika: Im Western nichts Neues

S njemačkog prevela Branka Grubić

IMG_20190202_103606_198

 

Za vrijeme Prvog svjetskog rata, 1917. godine, Erich Maria Remarque u bolnici je dobio ideju za tekst o ratu. Navedeno je bilo samo kostur nečega što će se desetak godina kasnije razviti u roman Na zapadu ništa novo. Kroz 1928. godinu roman je bio objavljivan u dijelovima u dnevnim novinama, da bi 1929. godine bio objedinjen pod jednim, gore spomenutim naslovom.

Vrijeme kada je prvi put izdan Remarqueov roman bilo je vrijeme u kojem su uspomene na Prvi svjetski rat bile su toliko svježe da su mnogi u svojim nosnicama još uvijek osjećali miris baruta, a svijet nije bio ni svjestan da se opasno približava još jedan sukob još monstruoznijih razmjera.

PicsArt_02-02-10.05.18

U vrlo kratko vrijeme nakon izdavanja roman je preveden na više od dvadeset jezika i prodan u više milijuna primjeraka. Iako je Remarque inzistirao na apolitičnosti romana nacisti su, nakon uspona na vlast, ustvrdili kako je Remarqueov pretjerani pacifizam naškodio njemačkom ugledu u svijetu, zabranili njegove romane i javno spaljivali sve primjerke.

Ipak, skoro stotinu godina kasnije, Na zapadu ništa novo se i dalje čita, i dalje postoji, i dalje postavlja pitanja u glavama diljem svijeta, što dovoljno svjedoči o bezvremenskoj poruci i vrijednosti koju ovaj roman nosi.

PicsArt_02-02-10.06.54

Devetnaestogodišnjem Paulu Baumeru ni najgore noćne more nisu mogle predočiti što ga čeka jednom kad se, sa svojim prijateljima, prijavio za odlazak na bojišnicu u jeku Prvog svjetskog rata. Zaneseni mladići očekivali su akciju kratkog vijeka nakon koje će biti dočekani kao heroji u svom gradu. Ipak, bolno otrežnjujuće bilo je buđenje koje ih je dočekalo na bojišnici, kada su se morali suočiti s činjenicom da će netko od njih možda otići kući na nečijim ramenima, ne sjedeći i odgovarajući oduševljenim sugrađanima, već u drvenom sanduku.

PicsArt_02-02-10.11.25

Paul i njegovi prijatelji nisu bili ni heroji ni kukavice. Oni su, prije svega, bili žrtve. Žrtve onih koji su na najgori mogući način izmanipulirali, silovali, zloupotrijebili ideju onoga što je jednom malom čovjeku jedna od najvećih svetinja. Njima su stavljene puške u ruke na putu na kojem ih čeka samo gubitak.

Oni su samo dječarci koji su mogli maštati o povratku normalnom životu, životu bez rata, životu koji se ne sastoji od povremenom provirivanja iz rova u strahu za goli život. Sve ono o čemu su mladići sanjali, rat je srušio nizom krvničkih manevara. Od bezbrižne mladosti nije ostalo ništa, oni su samo životinje koje moraju preživjeti zahvaljujući isključivo svojim nagonima.

PicsArt_02-02-10.12.24

Jer, to je ono što rat napravi od čovjeka. Svakim ispaljenim metkom, svakom eksplozijom granate događa se evolucijski skok unatrag, povratak tisuće godina u prošlost, kada su instinkti i dobar nos odlučivali o tome tko će preživjeti.

Rat je taj koji u potpunosti uništava čovjeka, ispije mu dušu i, ako ga nije ubio, ubija u njemu volju za životom. Kako se vratiti na mjesto s kojeg te rat oteo, kako nastaviti živjeti, praviti se da se ništa nije dogodilo?

PicsArt_02-02-10.07.40

I u onim trenucima kada meci ne fijuču iznad nečije glave, ne može se čovjek ne zapitati: čemu sve to? Kako dalje? Kako izvući živu glavu? Kako se vratiti u život poslije rata? Čemu se vratiti? Što su to momci, koji su na bojišnicu došli iz školskih klupa, mogli ostvariti u životu, a da je vrijedno povratka? I, nakon rata, kako to izgraditi?

Ne sjećam se kada me je zadnji put knjiga ispunila jadom, tugom i pitanjima kao što je ova. Čak i u onim trenucima sjete ili smijeha klasičnim vojničkim spačkama koje su Paul i njegovi prijatelji izvodili, osmijeh je bio kratkog vijeka, jer tuga je čekala iz prikrajka da zada svoj udarac.

PicsArt_02-02-10.10.14

Knjige kao što je Na zapadu ništa novo trebaju ovom svijetu, trebaju biti prisutne uvijek i zauvijek, kao opomena. Kao spomenik. Ne samo onima koji su pali od nečijeg metka, već i svima onima koji su zbog jednog velikog poraza čovječanstva kao što je rat ostali obilježeni do kraja svojih života.

U studenom 2018. godine obilježeno je sto godina od okončanja jednog od najvećih, najkrvavijih i najtragičnijih događaja u ljudskoj povijesti, Prvog svjetskog rata. U sklopu obilježavanja te tužne obljetnice, više od pedeset godina nakon posljednjeg hrvatskog prijevoda, još jednom na hrvatskom jeziku objavljen je roman Na zapadu ništa novo. Bez obzira na čitavo jedno stoljeće koje je prošlo, promatrajući retrospektivno, zapanjujuće je kako je čovječanstvo tako malo naučilo od događaja koji je ostavio tako velik, krvav i bolan otisak u njegovoj povijesti.

PicsArt_02-02-10.14.28

Postoji podatak koji su iznijeli švicarski znanstvenici, a koji kaže da je unatrag pet tisuća godina čovječanstvo u miru provelo svega 292 godine. Poražavajuće, zar ne?

Iako u ratu gotovo uvijek postoje- da ih tako nazovemo- pobjednička i gubitnička strana, upitnika zapravo nema. Svi su gubitnici. U ratu si, gubitnik si. Jer, nemoguće je ući u rat a ne izgubiti; roditelja, brata, supružnika, dijete, prijatelja, susjeda. Ili, što je možda najgore, samoga sebe.

I bez obzira na to što je navedeno toliko puta izrečeno kroz toliko bolne opomene, čovječanstvo kao da odbija naučiti. Ali, ljudi smo, naučit ćemo kad-tad. Pitanje je, koliko žrtava treba biti podneseno da bi se shvatilo?

 


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.