Daria Desombre: Kolekcionar grijeha

Nakladnik: Znanje, 2019.

Naslov izvornika: Prizrak Nebesnogo Ierusalima

S ruskoga prevela Tatjana Radmilo

 

20191117_130526

Ako ikad u životu bude postojala i najmanja prilika, onaj najmanji tračak nade za odlazak u Rusiju, ostavite sve po strani, spakirajte torbe i samo krenite. Prava bi šteta bila zauvijek zaklopiti oči koje se nisu nagledale ljepote baštine, arhitekture i kulture koju velebna Rusija ima.

Rekavši to, začuđujuće je što na tržištu nemamo poplavu romana- prvenstveno mislim na one romane misterioznije note- i autora koji koriste kulisu velikih ruskih gradova kao poprište naizgled neobjašnjivih, ljudskom umu nepojmljivih pojava, monstruoznih zločina, sve to isprepleteno dozom povijesne fikcije. Ako nešto Rusija ima, to je bogata povijest i kultura, i pritom ne mislim samo na razdoblje Hladnog rata koje se koristi u većini dobrih- i pokušajima- špijunskih romana u kojem zapadnjački tajni agenti i obavještajci prakticiraju nadmoć nad ”priglupim i zaostalim” sovjetskim, ili ruskim agentima, ovisno o vremenu u koje je roman smješten.

20191126_204050_0000

Rođena u Sankt Peterburgu- zbog čega mi je žao što Kolekcionare grijeha nije smjestila baš u taj grad, već u Moskvu- Daria Desombre provodi cijeli svoj život pišući, bilo to za marketinške kampanje, scenarije za serije i filmove ili pak, romane. Izgleda kako je Daria jedna od rijetkih koja je skupila dovoljno hrabrosti i napisala roman baš kakav sam gore naveo i time preuzela rizik, često bespredmetne, usporedbe s megapopularnim Danom Brownom koja je neizostavna kada je u pitanju spoj trilera, povijesne fikcije i religijske misterije.

Daria se nije prepustila slijepom patriotizmu i u svoj roman uključila isključivo bogato rusko kulturno naslijeđe, već i ono što je Rusija, kao i mnoštvo postkomunističkih zemalja, zadržala u nacionalnom genetskom kodu, nepotizam naš svagdašnji. U moralnu sivu zonu nije smjestila nikog drugog doli junakinju svojih romana, Mašu Karavaj.

20191126_204306_0000

Maša, kći brutalno pogubljenog pravnika, od očeve smrti opsjednuta je istraživanjem niza slučajeva ubojstava. Možda kako bi jednog dana otkrila tko joj je oduzeo njenog oca, a možda kako bi lakše ignorirala činjenicu da joj u majčinom krevetu sad leži drugi muškarac. Koristeći očeva poznanstva, ali i samilost mnogih koji je sad promatraju kao siroče Maša, kao pravna vježbenica ulazi u redove moskovske policije. Svima je jasno kako je Maša dospjela tamo, ali lakše je održavati politiku ”ne pitaj, ne govori”, jer nitko normalan se s rogatima ne hvata u koštac.

Isto je jasno i prekaljenom istražitelju Andreju Jakovljevu, kojeg je dopala ta prokleta ”sreća” da glumi Mašinu dadilju u policijskoj postaji. I kao prava stara dadilja koja se već odavno zasitila dadiljanja razmažene djece- iako je Andrej tek trebao uvidjeti da je Maša daleko od bogatog razmaženog derišta- za ”zabavu” joj dodjeljuje nekoliko neriješenih slučaja ubojstava, ni svjestan veze koju dijele ti slučajevi i nekolicina novih misterioznih ubojstava.

20191126_204214_0000

A sad slijedi onaj teži dio. Ljepota svega je uvijek bila u dobroj mjeri i dobroj dozi. Nažalost, u ovom romanu izgleda kako Daria svoju vagu nije baš najbolje kalibrirala.

Autorica se svojski potrudila dočarati bogatstvo ruske arhitekture i kulture- pa čak i onog dijela kulture koji je malo manje kulturan-  i formirajući taj dio romana napravila je izuzetno pristojan posao (i dalje se držim onoga da je trik i ljepota uvijek u dobroj mjeri).

Kada se razmišlja o romanu kao dijelu serijala, sigurno je da autor ne želi u potpunosti otkriti svaki psihološki fragment svojih glavnih likova i u potpunosti otkriti njihovu prošlost, najmračnije i najzabačenije dijelove njihovog uma, ali i one emocionalne i sjetne trenutke. Još jedan aspekt romana koji je autorica sasvim korektno dozirala, iako je diskutabilno, zbog dojmova koji slijede, koliko će čitatelji biti željni Mašinog i Andrejevog društva u budućnosti.

20191126_203703_0000

 

Prava je šteta što i s drugim elementima romana nije nastavila tim dobrim putem.

Stil kojim Daria Desombre piše izuzetno je pitak, lagan za čitanje… zapravo, idealan je za kriminalistički triler koji obiluje simbolikom i misterijom, zbog čega je još veća šteta što je radnja ostavila dojam rascjepkanosti, nepovezanosti, nedorečenosti i polovičnosti.

Pojedine scene romana ostavljaju dojam nepovezanosti jedne s drugom, kao da je autorica izostavila neke jako bitne djeliće stakla iz nečega što je mogao biti jeda zaista napet, šaren, divan mozaik. Zapravo, sve mi vuče na to da je roman Kolekcionar grijeha žrtva jedne loše uredničke politike pri izdavanju samog romana, koja je zahtijevala da se pojedini dijelovi izrežu, jer nebesa bi se urušila kad bi debitantski roman bio opsežniji. Iako postoji mogućnost da dijelovi koji nisu preživjeli rez zapravo ne bi učinili preveliku razliku, dojmovi čitatelja po internet bespućima daju naslutiti kako je vjerojatniji scenarij upravo ovaj gore prvi navedeni.

20191126_203816_0000

Nakon tisuća i tisuća kriminalističkih romana, u današnje vrijeme izrazito je teško biti originalan, izaći iz nekih davno postavljenih kalupa, postaviti nešto svoje, oduprijeti se klišejima i izbjeći usporedbe s nekim uspješnim prethodnicima. Daria Desombre, iako ima veličanstvenu Rusiju kao inspiraciju i teren s beskrajnim mogućnostima, s prvim romanom iz ciklusa o Maši Karavaj nažalost nije napravila prevelik iskorak. Hoće li pomaka biti s nastavcima, koje svakako planiram čitati, vrijeme će pokazati.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.