Osam planina u talogu kave

20200802_154320(1)-01 (1)

Dogodilo se to za jednog divnog sunčanog dana… zapravo, u pitanju su bila dva dana, i jedan od njih je bio temperaturno pristojan i sunčan, a drugi je bio takav da je moju meteoropatiju stavio na steroide. I koliko god htio pobjeći od te meteoropatije i svega oko sebe i zaroniti u neki čudesan svijet između korica, nisam mogao.

Jer, baš za tog drugog tmurnog dana završavao sam čitanje drugog romana u nizu koji mi nije dopuštao ni koraka dalje od kože u kojoj obitavam. I tako OPET (!!!) kreće priča o meni i dva u potpunosti različita, a opet tako slična romana. Ne sjećam da sam ikada u romanu tako besramno zaronio u tuđe živote, da bi se uhvatio u trenutku u kojem vrtim film unatrag, gledam na svoj život, svoja životna iskustva, ljude koje obožavam i ljude koje bih zadržao na pristojnoj udaljenosti… zapravo, svaki najviši vrh na koji sam se popeo i svako najdublje dno o koje sam udario za svog života koji još uvijek nisam pošteno ni okusio.

Fascinantno je što ti dva opsegom skromna romana mogu učiniti.

Talog kave

IMG_20200809_171446_486

Jednostavnost ponekad zaista je krajnja profinjenost. Dokazao je to Mario Benedetti svojim krunskim romanom Talog kave.

Dok sam čitao ovaj roman, jedna rečenica mi je konstantno skakutala po glavi, dovoljno dugo da je se sjetim i pri pisanju ove objave i povežem s Talogom. Možda bi ta rečenica imala i neko veće značenje za mene, da mi nije nebrojeno puta izgovorena od starijih članova obitelji, ali i starijih (ne nužno i mudrijih!) ljudi općenito, i jednostavno se pretvorila u floskulu koja mi iritantno skakuće po sinapsama. Ono u što sam siguran, u nekoj bližoj i daljoj budućnosti, opet ću se sjetiti te rečenice i možda- čak i kada i ako bude prekasno- shvatiti što mi se njome zapravo htjelo i reći.

20200922_200455_0000

Pitat će te starost gdje ti je bila mladost! Sigurno će pitati, u to nema dvojbe. Ali zašto to pita? Da se čovjek osvrne na svoj život, s ponosom pogleda na sve što je proživio, znanja i iskustva koja je stekao, osjećaje koje su mu parali i liječili srce? Ili, možda, da s dozom srama i sjete se osvrne na ono što je mogao učini, proživjeti, osjetiti- a nije? Ili jednostavno zato što se starost ne sjeća gdje je mladost bila?

Čovjek koji je gazio kroz osmo desetljeće života bio je dovoljno hrabar da se, čak  i uz veliku mogućnost greške, banaliziranja, karikiranja prisjeti kako to život teče. I uspio je! Uspio je svoj roman u svakom trenutku prilagoditi vremenu i godinama u kojima se nalazio. Bio to maleni Claudio čiji su roditelji, pa tako i on, prečesto selili od kuće do kuće u istom gradu, Claudio koji proživljava svoje prve tinejdžerske ljubavi i istovremeno pokušava obuzdati svoje poludjele mladenačke sokove. Ili, pak, onaj Claudio s kojim će se većina čitatelja ove majstorije od romana moći poistovjetiti. Bez obzira na njegov jednostavan jezik i tok, ipak je u pitanju roman koji- jednim svojim dijelom- zahtijeva određena životna iskustva koja nam neminovno dolaze, a koja nas (obično) udare u glavu i dođu u fokus. Claudio u tim godinama shvaća, i na svojoj koži osjeća, surovost i nepravednost života, što neizbježno povlači egzistencijalna pitanja s kojima se i sami svakodnevno nosimo. Bez obzira na činjenicu da se radi o romanu u koji ne pripadaju raznorazni zapleti, preokreti i raspleti, Talog kave me u jednom divnom trenutku koji graniči s magičnim realizmom uspio iznenaditi i ostaviti s onim ”a daaaj!” uzvikom. Divan, toliko jednostavan, a opet maestralan roman!

20200922_200528_0000

Osam planina

IMG_20200824_210005_539

Od početka do kraja romana Osam planina bilo je jasno da planine Paolu Cognettiju predstavljaju puno više od jednog mjesta radnje. Jedno je diviti se njihovoj grandioznosti, drugo je osjećati nešto i uspjeti prenijeti iskrenost tog osjećaja iz nutrine svog bića na papir. Baš kao planinski potočić, neki pokušaji prenošenja lažnih emocija lako su prozrivi. I sve ono što se dalo naslutiti samo je potvrdila jedna crtica iz bilješke o piscu u kojoj je navedeno kako Paolo Cognetti posjeduje kolibu u talijanskim Alpama, na nadmorskoj visini od 2000 metara, daleko od zaglušujuće buke i gradske vreve. Priznajem, malo mu zavidim.

Za razliku od Taloga kave, koji je barem jednim svojim dijelom poletan i razigran roman, kompatibilan dječačkim godinama, romanom Osam planina dominira melankoličan ton, bez obzira na to što i u njemu polazimo od dječačkih godina glavnog lika. Godine u kojima je mladi Pietro otkrio drugo lice svoga oca, daleko od glasnog grada u kojem su živjeli, daleko od nesnosnih gužvi i vječitog manjka vremena. Pietro je upoznao svoga oca na planinama.

20200922_200310_0000

Baš kao planine, ovaj roman je na trenutke strm, na trenutke blag. Na trenutke okrutan, na trenutke izrazito nježan. I u svakom svom trenutku u savršenom je skladu s Pietrom koji je vodič kroz ovaj roman. Iako često djeluje izrazito škrto u izrazu i parcijalno emocionalno oštećeno, ono malo otkriveno dovoljno je da se uvidi njegova persona koju, ruku na srce, nije uvijek bilo lako pratiti i razumjeti.

Čitajući roman Osam planina možda ćete dobiti dojam da niste pročitali ama baš ništa vrijedno spomena, baš kao što ni Pietro nije shvaćao očevu opijenost svim tim planinskim vrhovima i zadovoljštinu koju mu je osvajanje istih pružalo. Ali… jedno veliko ALI! Kad iz sadašnjosti odvrtite film unatrag… jednom, dvaput, triput- baš kao što je to Pietro napravio- kap po kap, baš kao što se otapa snijeg, razlijevaju se puni sjaj i ljepota ovog romana.

Zanimljiva je kontradikcija u pogledu iz daljine iz kojeg nešto vidiš bolje nego što bi ikad vidio da to stoji ispred tvog nosa. Baš kao čovjek, baš kao planine.

Sagledati neke stvari onakvima kakve jesu ponekad je nemoguće vidjeti bez pristojne udaljenosti. Grad, selo ili dolinu s vrha planine, čovjek sam sebe kad je dovoljno daleko od svega. Ne shvati čovjek uvijek ono što mu se u danom trenutku odvija pred očima, možda ne cijeni sve ono što u životu ima- dok to ne izgubi. Sve dok ne dobije priliku iz jedne pristojne udaljenosti sagledati sve one uspomene koje je negdje duboko zakopao, ljude koje je u životu imao i lekcije koje je od njih dobio.

Kaže Cognetti da je najljepše sklonište u sjećanju. Iako baš tamo krijemo neke drage ljude i osjećaje od pljuska zaborava, tamo ne nalazimo uvijek sve najljepše, bez obzira na to koliko se mi trudili da stvorimo planinu lijepih sjećanja. Nešto što roman Osam planina savršeno utjelovljuje.

20200922_200336_0000

I zato se ova dva romana nalaze u okviru jedne objave. Voajeristički promatrati tuđe živote na stranicama knjige, vidjeti njih a opet- vidjeti sebe. U razigranim dječačkim danima, u danima kada hormoni i sokovi luduju, u danima kada postajem svjestan svojih postupaka i odgovornosti za iste, ljubavi prema ljudima, odmicanja od drugih manje dragih ljudi, svih iskrenih zagrljaja i pogrešno upućenih riječi. Podsjećanje na sve životne nedaće i one brojne ljepote. Gorko-slatka magija života!

 

Talog kave za Iris Illyrica prevela Željka Lovrenčić (2018.)

Osam planina za Fraktura prevela Ana Badurina (2018.)

 


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.