Diane Setterfield: Bila jednom jedna rijeka

Naslov izvornika: Once Upon a River

Nakladnik: Vorto Palabra, 2020.

S engleskoga prevela Marta Kovač

… nešto će se dogoditi…

Da, sjedim za računalom u nadi da će se nešto dogoditi. Čekam onaj jedan katarzičan trenutak u kojem ću uspjeti sastaviti nekoliko smislenih rečenica da barem približno uspijem dočarati dojam koji je na mene ostavio jedan roman. Ali, nema tih riječi koje su dovoljno dobre, a koje već sama Diane Setterfield nije iskoristila u svom romanu Bila jednom jedna rijeka. Nadam se da ćete mi u ovom trenutku oprostiti što svjedočite mojoj transformaciji u jednog bezočnog lopova…

Bila jednom jedna rijeka…

Iako se na prvi pogled čini sasvim jasno da je rijeka na koju se referira naslov ovog romana rijeka Temza, na čijim se obalama- ponekad i brzacima- odvija njegova radnja, na drugi pogled…

Rekao bih da je u pitanju ipak neka druga rijeka, satkana od niza rječica i pritoka, rijeka čije je korito Diane Setterfield riječima izrovala, ona rijeka koja je zapravo- priča.

Jedna priča nikad nije samo ono što je pripovjedač prebacio preko svojih usta, mnogo toga se nalazi iza zastora, oku promatrača i uhu slušatelja skriveno. Znaju to najbolje u svratištu Labud čiji specijalitet-  za razliku od mnogih drugih svratišta na Temzi- nije nešto za zadovoljiti nepce. Naprotiv, u trenutku kada se u Labudu poslužuju specijaliteti, hrana i piće su sasvim sporedna stvar. Jednom posluženi, Labudovi specijaliteti hrane i poje onu najzahtjevniju znatiželju i dopuštaju svakoj mašti da u potpunosti procvjeta.

Možete zamisliti priče koje nastaju u svim onim malim teatrima, u glavama posjetitelja svratišta Labud kada se na vratima pojavi čovjek, neprepoznatljiv od modrica i rana, s beživotnim tijelom djevojčice u rukama. Djevojčice koja će, na opće zaprepaštenje, još jednom udahnuti zrak u svoja malena pluća i oživjeti.

Tada, zapravo, prkosimo prirodnom toku rijeke i njenim strujama, putujemo uzvodno prema svakom malom rukavcu koji se ulijeva u tu rijeku, prema svakoj maloj niti koja tvori priču o djevojčici koja, možda zbog svoje sudbine ili možda pak zbog neke neobjašnjive sile, u svima budi jedan poseban osjećaj privrženosti. Toliko, da čak tri obitelji tvrde da je ona njihovo nestalo dijete.

U jednom rukavcu priče ova djevojčica zove se Alice. Otac joj odmetnik iz poštene i radišne obitelji, a majka joj je nedavno preminula. U drugom rukavcu ova djevojčica zove se Amelia, kćer je iz ugledne obitelji i prije dvije godine oteta je iz svoje spavaće sobe. U trećem rukavcu, pak, djevojčica se zove Ann i zapravo se ne zna kako je živa jer je njena vlastita sestra, Lily White, uvjerena da ju je utopila.

Put od nevjerojatnog oživljenja do otkrića o podrijetlu ove djevojčice popločan je spisateljskim genijem Diane Setterfield. Ali daleko od toga da je ovo priča samo o toj djevojčici.

Engleska u viktorijansko doba osebujna je, bogata, intrigantna- vrijeme mnogih znanstvenih otkrića, vrijeme prevrata, vrijeme u koje su mnoge dogme srušene. I koliko god čitao romane iz tog ili o tom vremenu, u svakom od njih pronađem barem jedan novi aspekt, jedan novi dašak tog vremena, nešto što vežemo za viktorijansko doba, koji me podsjeti zašto posebno volim takve romane.

Bila jednom jedna rijeka odiše tom viktorijanskom atmosferom na svakom koraku, bilo to u zagušljivom svratištu uz rijeku, na uglednom i imućnom imanju, farmi jedne poštene radišne obitelji ili pak na maglovitoj obali rijeke Temze.

Radišna obitelj čiji je sin zastranio i počeo voditi život u suštoj suprotnosti sa svojim odgojem, majka koja je izgubila razum zbog nestalog djeteta, žena koja odbija krenuti putem koji joj je društvo namijenilo i pokušava pronaći svoje mjesto pod suncem, jedno neodoljivo i posebno dijete koje želi razigrati svoju maštu i ispričati nevjerojatne priče, bezočni prevarant koji ne preza ni od čega da omrsi svoj brk, ili pak djevojčica koju je život nekim čudnim puteljcima i rukavcima doveo u svratište pored rijeke- Sve su to likovi koji su se savršeno sljubili s vremenom i prostorom u koje su smješteni, životima i okolnostima koje proživljavaju.

Zapravo, veliki dio toga spada u kategoriju već viđeno, već toliko puta opisano, ali nitko te priče nije iznio na način na koji je Diane Setterfield to napravila. Jedan mali prstohvat neke magične prašine, zanosni ples na granici onog što je moguće i nemoguće, intrigantni pakt s nekom od muza- ne znam što je točno u pitanju. Mogla je i dušu nekom podmuklom vragu za ovakav talent prodati, ne bi me manje moglo biti briga… Ali činjenica jest; gazio sam obalom Temze, promatrao sve što se uz nju događa i, dovraga, mogao sam šetati do besvijesti i nijednom ne izroniti iz romana Bila jednom jedna rijeka.

I sve ovo što sam naveo zaista mi nije došlo  kao preveliko iznenađenje, jer sam već u više navrata svjedočio virtuoznoj demonstraciji spisateljskog talenta Diane Setterfield; u opojnoj i zanosnoj atmosferi koju stvara u svoju knjigama, u likovima s kojima se tako lako saživjeti, i onom malom specifičnom prstohvatu magije specifičnom za njena djela. Sve zbog čega Diane Setterfield stoji na mom osobnom pijedestalu autora čijim se novim knjigama bezrezervno radujem.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.