Laura Purcell: Korzet

Nakladnik: Znanje, 2021.
Naslov izvornika: The Corset
S engleskog prevela Lidija Toman

I nakon dvije godine mi se malkice nakostriješe dlake na vratu kada se sjetim noćnih seansi slušanja romana Nijemi pratitelji autorice Laure Purcell, kojoj sam vječno i neizmjerno ”zahvalan” za povećanje mojih ionako velikih podočnjaka. Ona škripa drveta u mračnoj sobi se ne zaboravlja tako lako, toliko da mi je taj roman i danas u svakom razgovoru o knjigama primjer izvrsne gotičke atmosfere i izvrsno dočarane viktorijanske Engleske.

Neću reći da sam sumnjao u Laurinu mogućnost ponavljanja takvog romana (jer, zašto bi ga ponavljala), ali način na koji je opet zaronila u to intrigantno razdoblje i povukla me za sobom mi je podvig dostojan svake pohvale i uvrštavanja ovog romana na popis najboljih pročitanih knjiga tamo negdje na kraju godine.

I dok je u Nijemim pratiteljima na muke stavila jednu ženu iz dobrostojećeg dijela društva, Laura Purcell je u Korzetu odlučila udariti jače i prikazati obje strane sjajnog viktorijanskog medaljona za koji se u nekom trenutku legitimno zapitati koliko je blještava i lijepa ona njegova sjajna strana.

Dorothea je u ovoj priči ta sjajna strana medaljona; mlada djevojka iz dobrostojeće obitelji razigranog uma koja ima taj vremenski i resursni luksuz da svaki dan provodi radeći ono što je zadovoljava, zbog čega se osjeća ispunjeno- frenologija. Dorothea nije pak razmažena i sebična u svojoj privilegiji, već djevojka s duboko usađenom empatijom i osjećajem za tuđe nevolje, zbog čega svoju strast koristi u dobrotvornom radu, čak i u zatvorima, naočigled i na užas vlastitog oca i društva.

Što nas dovodi do one manje lijepe strane spomenutog medaljona, Ruth, koja u zatvoru iščekuje vješanje zbog ubojstva svoje gazdarice za koje tvrdi da je počinjeno ničim drugim doli iglom i koncem kojima je utkala čistu mržnju u odjeću svoje žrtve. I dok provodi sve više vremena mjereći Ruthinu lubanju, Dorothea postepeno otkriva njenu životnu priču koja ju je dovela pred vješala.

Korzet nikako ne pati za pukim razvijanjem radnje, već dozvoljava svojim likovima da njihove karakterne osobine, njihove želje, njihove riječi dovedu naposljetku do postupaka koji određuju daljnji tijek romana. Posljedično i neizbježno Korzet ima sporijih dijelova koji nipošto ne spadaju u kategoriju jeftinog kupovanja stranica, već su predivno obojeni komadići kojima se naposljetku slaže mozaik ličnosti djevojke koja ima gotovo sve u životu i kojeg bi radije mijenjala za veći udah slobode; ili pak, djevojke koja je počinila nezamisliva zlodjela koja su u svojoj grozoti imala razloge zbog kojih bi se dobro zapitali koliko je velika ona siva zona između crnog i bijelog kao dvije karakterne krajnosti, u spektru između dobra i zla. Dorothea i Ruth dvije su autoričine impozantno sašivene kreacije u koje je lako prezirati nešto tako voljeno i, što je bitnije, razumjeti ono nezamislivo.

Iako je već rečeno da Korzet nikako nije samo njegova radnja, teško je oduprijeti se privlačnosti i ne postaviti pitanja o Ruthinoj nadnaravnoj sposobnosti impregniranja onog njoj najdragocjenijeg čistom mržnjom koju su na svojoj koži osjetile svoje žrtve, o tome postoji li, u vrijeme kada znanost doživljava svoje procvate, mogućnost ovozemaljskog i logičnog pojašnjenja tog zla? Korzet je intrigantna sporogoreća misterija koju će možda pronicljiviji čitatelji lako prozresti, ali samo zahvaljujući tragovima kao tankim svilenkastim i teško primjetnim nitima koje je autorica splela duž cijelog romana. Nakon drugog romana uočava se obrazac kako Laura Purcell voli ostaviti čitatelje s podignutom obrvom i upitnikom iznad glave, u čemu je Korzet možda elokventniji i jasniji od Nijemih pratitelja, ali dovoljno i gotovo jednako podmukao u svom kraju.

Svaki redak ovog hvalospjeva sigurno ne bi vrijedio ni pišljiva boba da se Purcell nije još jednom konzultirala s viktorijanskim muzama i na papir prenijela zasljepljujući sjaj i najsmrdljiviju bijedu vremena u kojem su se osvijestile privilegije po rođenju i sudbine ljudi koje ta privilegija nije pomilovala, da bi napisala atmosferski imerzivan roman u kojem se ovaj put zaista nije ustručavala iskoristiti svaki mogući detalj koji joj je pao u onaj mračni kutak uma, pritom ne obraćajući pozornost na osjetljivost nečijeg želuca.

Iskoristit ću trenutak zanosa i u svojim očima smjestiti Lauru Purcell rame uz rame s Dianom Setterfield, jer tako dvije majstorice gotičkih romana trebaju i stajati.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.