Frans G. Bengtsson: Crveni Orm

Nakladnik: Mitopeja, 2019.

Naslov izvornika: Röde Orm

Sa švedskog prevela Zvezdana Pilepić

Odinove mu brade!

Jednostavno nema primjerenije  reakcije na sva iznenađenja i oduševljenja s kojima je Crveni Orm doplovio.

Crvenog Orma počeo sam čitati nošen nekim slikama- mogao bih slobodno reći i zabludama- o vikinškom svijetu u glavi, koje su utemeljene na popularnoj kulturi i nekim mainstream pričama o Vikinzima.

U današnje vrijeme rijetko se može naići na medij u kojem Vikinzi nisu prikazani kao krvožedne beštije kojima libido odlazi u nebesa i u kojima ti isti nisu rođeni i umrli isključivo kao osvajači. Ima ih, ali su rijetki. S tom idejom u glavi i knjigom u ruci koja, blago rečeno, izgleda zlokobno- što drugo čovjek može očekivati?

I nema veze što je ovo mom oku dosad najljepša knjiga koja je izašla iz Mitopejine radionice- uz sve one mazne, drvene i one koje svijetle u mraku- zaista izgleda zlokobno. Tamnosiva koža s reljefima koji izgledaju kao valovi; kao da u vlastitim rukama držim neke mračne vode koje su potopile, Lokija pitaj, koliko vikinških brodova. S tim mračnim vodama savršeno su se sljubili detalji kao što je- gdje bi mi duša kad je ne bih spomenuo- zmajska glava i ilustracije na žarko crvenoj kutiji.

Daleko od toga da se Bengtsson u potpunosti odrekao tog dijela vikinške tradicije- ipak su Vikinzi bili osvajači. Nađe se u Crvenom Ormu i bezobraznih krađa tuđih žena, i raskalašenih gozbi, krađe stoke i zapaljenih kuća. Ali sve to nađe se među Vikinzima koji su bili pjesnici, trgovci, putnici… i to u neka jako zanimljiva i prevrtljiva vremena, na prijelazu (prvog) tisućljeća kada su jug Europe već dobrano potresla arapska osvajanja, a na sjeveru u zaborav padaju neki stari bogovi u ime jednog jedinog boga.

U tom vremenu odrastao je i stasao Orm Tostesson, zaštićen staklenim zvonom užasa svoje majke koja živi u vječitom strahu da će se nešto dogoditi njezinom vječno boležljivom sinu zbog čega, svakoj želji usprkos, Orm nikada nije jahao divljim morima s ocem i braćom. Zahvaljujući čudnom spletu okolnosti i jednom spretnom udarcu, kada je najmanje očekivao, Orm se našao na brodu i početku svoje velike životne pustolovine.

Kao što je već rečeno, nije Bengtsson bježao od onog dijela vikinške ostavštine koja je nadglasala sve ostalo u popularnoj kulturi. Ali zbog one druge strane vikinških putovanja bio je izniman užitak putovati s Ormom i njegovom osebujnom družinom.

Od Skandinavije, preko današnje Britanije i Irske, Normandije i Andaluzije, pa sve do na istoku dalekog Kijeva, Ormovo putovanje zahtijevalo je pamet, snalažljivost, a ponekad i puku sreću. Odreći se svojih bogova zbog onog boga koji zabranjuje svinjetinu i vino, jer situacija to nalaže, kako bi jedan opaki vladar malo olabavio svoj gard. Ili se možda prikloniti onom bogu čije učenje nalaže da pomiluješ čovjeka koji ti je samo trenutak prije radio o glavi. Možda besramno preveslati nekog od vladara i usput mu oteti ženu. Ili, pak, uvaliti se u dvoboj koji završava tako da protivnika lišiš svake mogućnosti stvaranja potomstva. A onda sve to nonšalantno i opjevati ali, naravno, tako da se onaj drugi pjesnik posrami, toliko da se zauvijek kane stihoklepstva.

Crveni Orm izvorno je objavljen u dva dijela, a Mitopejinoj režiji objedinjen je u ovom predivnom uvezu. A opet, naracija je takva da svako poglavlje- ili dva- mogu biti priča i epizoda za sebe. Epizodu po epizodu, nastala je ne samo jedna maestralna priča o vikinškim putovanjima, nego i zapis kroz koji, diskretno, upoznajemo tadašnju europsku političku i običajnu krvnu sliku, i poneke stvarne vladare Europe iz tog vremena.

Na samom početku čitanja Crvenog Orma dobio sam preporuku: čitaj polako. Preporuka koju ću sad proslijediti svima koji planiraju čitati ovaj roman. Jer grijeh je- dobro, možda ne grijeh onako kako ga poima pater Vilibald- stihijski proletjeti kroz njega i ne doživjeti u potpunosti svaki etapu ovog beskrajno zabavnog i poučnog epskog putovanja. Jer ovo je Odiseja na vikinški način.

Crveni Orm, bez pretjerivanja, zaista je remek-djelo švedske i svjetske književnosti, i velika je sreća i privilegija što ga možemo čitati i na hrvatskom jeziku, a ”krivci” za to su već spomenuti više puta duž ovog teksta, i na tome im velika hvala!

Crveni Orm je po još nečemu poseban roman, jer je pročitan u sklopu buddy reada s dragim Lukom Pejićem s bloga Bibliopolis. Bio bi to buddy read kao i svaki drugi da se, zahvaljujući Ormu, nije dogodilo čudo. Naime, u dvije godine poznanstva i čitanja, još se nije dogodilo da dijelimo isto mišljenje o nekoj knjizi. Možda se čak i dogodilo jednom, ali to je očigledno bilo na klimavim nogama jer se ja toga ne sjećam, a ni Luki to sjećanje nije najbistrije. Čuda se događaju , i za sve postoji prvi put; i Luka i ja smo jednako oduševljeni Crvenim Ormom. Eto što vam čini maestralan roman! Lukinu recenziju možete pročitati na blogu Bibliopolis (link vas čeka u imenu bloga).


Jedna misao o “Frans G. Bengtsson: Crveni Orm

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.