Heroine svoga doba

20200413_102559(0)

Jesam li vam ikad rekao koliki sam sucker kad je u pitanju viktorijansko doba? Khmkhmretoričkopitanjekhmkhm…

Možda vam se moja opijenost viktorijanskim vremenom već davno popela na vrh glave, ali jako je teško ostati imun na tu umjetnost, parnu tehnologiju, pa čak i modu koja se u to vrijeme stvarala. Ne čudi, stoga, što mi je omiljeni podžanr znanstvene fantastike upravo steampunk, koji mnoštvo svojih elemenata crpi upravo iz viktorijanskog doba.

Prije nego što nastavim, mala napomena. Iako se pojam viktorijansko doba odnosi na Ujedinjeno Kraljevstvo za vladavine kraljice Viktorije, pošto je popularan naziv za nju bio ”baka Europe”, iskoristit ću ga za fiktivne događaje romana u nastavku i izvan Ujedinjenog Kraljevstva.

20200113_222115_0000

Ne bih htio stvoriti dojam da apsolutno sve iz tog vremena smatram savršenim, što je zapravo nit koja se provlači kroz dva romana o kojima ću pisati u nastavku. Nešto što me- uz sav znanstveni, društveni, medicinski, tehnološki napredak tog doba- ostavlja zabezeknutim i u stanju nevjerice i to, nažalost, ne u pozitivnom smislu. A onda se sjetim da danas, više od sto godina poslije, u socijalnoj interakciji možemo pronaći primjere, pa čak i eskalacije nekih starih tekovina.

I kako to, dok su neki jahali na valovima ”revolucije” i grabili sve blagodati napretka, žene su i dalje bile primorane zadovoljiti se mrvicama. Dobar dio života žena u to vrijeme se mogao svesti na samo jednu rečenicu: ”Budi uzorita, dobra i lijepa supruga svome mužu”. I onda, kada bi neka ”nesretnica” dobila priliku napraviti nešto više u svom životu, društvo bi se pobrinulo da joj to ostavi gorak okus u ustima. Napominjem, nešto što će se kasnije pretvoriti u borbu za prava žena u jednom dijelu Europe bilo je tek u povojima, dok u drugom dijelu ženama valjda nije ni padalo na pamet takvo ”svetogrđe”.

Ali nisam ja ovdje došao pisati feminističke manifeste i disertacije, već pričati o dva romana kojima je navedena tematika tako diskretno i pažljivo provučena da zapravo vrišti iz njih i ne može ostati neprimijećena.

20200507_181935_0000

Satkan oko legende o nemani koja opsjeda Essex krajem 19. stoljeća roman Eseška zmija, kao homage jednom vremenu i spomenik ljubavi u svim pojavnim oblicima, nadilazi uramljivanje u povijesnu misteriju i fikciju. Naizgled jedan mali fragment ovog romana je lik Core Seaborne, utjelovljenje riječi heroina.

Koji paradoks da nečija smrt nekome udahne život. A ipak, tek nakon muževe smrti Cori je ponovo potekao kisik kroz pluća, a um napokon raširio krila, nekoć konstantno sputavana. Jednom stečena i dugo priželjkivana sloboda ne da se tako lako vezati, što diči Coru na svakom koraku kroz ovaj roman. Inteligentno i odmjereno, ponekad intrigantno i koketno, Cora se poigrava s društvenim normama viktorijanskog vremena, dopušta svom umu razigranost kojom razbija barijere i otvara vidike za nešto o čemu se tada pričalo samo u određenim zatvorenim krugovima.

20200507_182011_0000

A kad smo već kod zatvorenih krugova, vrata, zidova… sve što je moglo biti bilo je zatvoreno za groficu Japodinu von Reinhardt, koja je imala tu ”sreću” da naslijedi očevu tvornicu, nakon čega kao da se cijeli svijet urotio da Japodina dotakne dno. Ne dotakne, silovito udari o nj. Jer, nek’ se nebesa sruše ako će jedna žena voditi tvornicu i biti nadređena nekome.

Očajna vremena zahtijevaju očajničke mjere. Japodina je učinila korak dalje od očajničkih mjera- potpisala je ugovor sa samim vragom.

Japodinine muke u rangu su onih Tantalovih, jer ovaj roman nije klasična romantična priča o uspjehu jedne žene u grubom poslovnom- i tada strogo muškom- svijetu. Pravo je pitanje: Postoji li riječ kao što je uspjeh u ovom romanu? Diskutabilno. Priča Japodine von Reinhardt prepuna je nepopularnih poteza, pitanja opravdavanja cilja povremeno skandaloznim sredstvima…

Tako je lako zauzeti stranu jedne žene, odlučne u razbijanju predrasuda, ostvarivanju zacrtanih ciljeva i življenja nečega o čemu su mnoge žene prije i nakon nje mogle samo sanjati i o čemu su- nažalost, jako glasno i svejedno neprimijećene- mogle samo pričati. Ipak, Japodina obitava u jednoj moralnoj sivoj zoni koja neće uvijek svima biti po volji. Tako ju je lako zavoljeti, ali tanka je linija između ljubav i mržnje.

20200113_222211_0000

Eseška zmija i Japodinine muke dva su romana u potpunosti različito napisana, s različitim tematikama, različitim likovima. Njihova sličnost je u protkanosti izuzetnim i živopisnim ženskim likovima koje je tako lako zavoljeti, a ponekad tako lako zamrziti. Likovi koje u jednom trenutku iz sveg’ srca i bezuvjetno čovjek podržava, da bi u drugom trenutku poželio da im se svaka ideja, svaki pokušaj ostvarivanja nečeg većeg gromoglasno strmoglavi. Cora Seaborne i Japodina von Reinhardt dvije su ličnosti koje bi, da je fizički moguće, vjerojatno i prokrvarile iz stranica ovih romana, ako bi ih potrgali. Iako je jedna od njih prečesto surovija, sukladno okolnostima u kojima se našla, a druga odmjerenija i mudrija u svojim postupcima i odlukama, u jednakoj mjeri su me očarale i postigle da ih doživim kao više od lika u romanu.

I naravno, da ne zaboravim, recenziju za Esešku zmiju možete pročitati ovdje, a recenziju za Japodinine muke ovdje.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.